Organizira ga Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, na čelu s fra Miljenkom Stojićem. Simpozijem se pokušava osvijetliti istina o ubojstvu 66 hercegovačkih franjevaca i mnoštva puka Božjeg u Drugom svjetskom ratu i poraću te povijesne okolnosti u kojima se to dogodilo.

Sve je započelo sv. misom u samostanskoj crkvi koju je predvodio fra Ante Čavka, župnik u Vrpolju kraj Knina, u sumisništvu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem i fra Marijanom Karaulom. Fra Ante je u propovijedi istaknuo sljedeće. »Nema ništa većega nego život svoj dati za svoje prijatelje. To je naš odgovor kao zahvala svim junacima naše teške prošlosti. Naši invalidi nisu naš teret nego ponos. Mi smo slobodni jer su nas obranili od zla, mi hodamo njihovim nogama, mi radimo njihovim izgubljenim rukama, mi njima samo vraćamo zajam velike žrtve i ljubavi. Dom i domovina naša su svetinja i najbolje je kad je čovjek “kod kuće”. Na mladima svijet ostaje, zato naše matere nisu zečice nego svetice, rodilje, gojilje i svi kutovi kuće. Naše su obitelji naša sveta ognjišta, naš ponos, naša sreća i naš blagoslov. Ovo je bila odlika hrvatske, hercegovačke povijesti, kad je odlučila ne služiti zlu Gospodaru i kad je svoju slobodu našla pod drevnim širokobriješkim hrastovima, do danas neukrotiva, slobodna i svoja. Ovo je bila odlika i ubijenih hercegovačkih fratara: pametni i dobri, na braniku vjere i doma, baš takve sudili su i presudili “meštri sviju hulja«.«

Drugi dio simpozija, odmah nakon sv. mise, održao se u samostanskoj dvorani. Slijedila su tri zanimljiva predavanja.

Prvo predavanje, na temu »Jesu li širokobriješki franjevci bili legitiman vojni cilj ili žrtve zločina«, održao je povjesničar prof. dr. Ivica Šarac. »Krajem proljeća ove godine u javnosti je izašao intervju dr. Ive Josipovića u riječkom Novom listu gdje je izjavio: “Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja.”« Šarac je u svome izlaganju iznio činjenice na kojima je Ivo Josipović temeljio ovu izjavu. Pozivao se na studiju dr. Nikole Anića, bivšeg partizana i sudionika borbi za Široki Brijeg, u čijoj knjizi nema nikakvih dokumenata koji bi potvrdili sudjelovanje franjevaca u borbi. U knjizi su navedeni samo dijelovi izjava tadašnjih političkih komesara Fabijana Trge i Milana Rake, koji su također sudjelovali u širokobriješkim borbama. Na kraju izlaganja, Ivica Šarac je istaknuo. »Za završni argument Josipović se poziva na izjave svjedoka (i to samo partizanskih!) i tek time ulijeće na sklizak teren, jer su sami partizani, sudionici borbi na Širokom Brijegu, o tomu davali vrlo proturječne informacije. Neki su bivši partizani doista pričali i uvjeravali javnost da su vlastitim očima gledali naoružane franjevce u habitima, no pitanje je koga su oni stvarno vidjeli u toj ulozi, ako u međuvremenu imamo i takva svjedočanstva, i to opet od bivših partizana, koja govore o manipulaciji s njihove strane na način da je neke od njih “zapala” uloga obući franjevački habit i s puškomitraljezom u rukama “glumiti” naoružana franjevca. A što ćemo s onim partizanima čija se svjedočanstva ne podudaraju s izjavama “Josipovićevih svjedoka”!? Što ćemo, primjerice, s izjavom Rafaela Radovića, bivšega pripadnika 11. dalmatinske brigade, koji je opisao u svome poslijeratnom svjedočenju trenutak kada jedan oficir Ozne nakon okončanja borbi ubija jednog franjevca (s kojim je prethodno razgovarao) pred zgradom gimnazije? Ili, što ćemo s izjavom Ćire Botića, bivšega pripadnika 12. dalmatinske brigade, koji je tvrdio kako je partizanima na Širokom Brijegu “rečeno doslovno ovako: ‘Imate odriješene ruke, radite što hoćete. Ubijajte, palite, pljačkajte…'” Što ćemo s dokumentima postrojbi koje su napadale Široki Brijeg i u kojima nema ni naznake da su fratri pucali na njih, polijevali ih vrelim uljem… Sva ova nanizana (retorička) pitanja sugeriraju da bi se ona postavljena dvojba s početka nužno trebala preoblikovati tako da bi, usklađena s Josipovićevom profesijom, glasila: je li ratni zločin nad širokobriješkim franjevcima otišao u zastaru ili je još uvijek utuživ?«

Drugo predavanje održao je publicist fra Marijan Karaula na temu »Stradanje franjevaca Bosne Srebrene u doba Socijalističke Jugoslavije« Progovorio je o cjelokupnom stradanju bosanskih franjevaca, znači o njihovom ubojstvu, odvođenjem u tamnice i o oduzimanja vlasništva. »Negdje sam pročitao da se veličina jednog naroda ogleda i u njegovu odnosu prema njegovim predcima. Ja bih, čini se s pravom, dodao kako to vrijedi i za neku redovničku zajednicu! Odlučujući se na pisanje o ovoj temi želja mi je i nakana bila probuditi, oživjeti i sačuvati sjećanja, ponajprije kod živih članova svoje Zajednice a onda i čitavog hrvatskog naroda, na stradanja bosanskih fratara, što je vrlo slabo poznato u našoj ne samo široj društveno-vjerskoj javnosti nego i u BiH. Ni jedna biskupija na području negdašnje Jugoslavije, kao ni jedna redovnička zajednica, nije u vrijeme Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega prošla bez više ili manje ljudskih žrtava. Zacijelo je vrlo znakovito i zanimljivo da su, u odnosu na ukupan broj stradalog klera bilo u nekoj biskupiji bilo u redovničkoj zajednici, stradanja svećenika i svećeničkog podmlatka u BiH bila veća nego u drugim krajevima bivše nam države. I franjevačka provincija Bosna Srebrena podnijela je u to doba neljudske i nadljudske muke. Zajednica je kroz to vrijeme (1941. – 1945.) izgubila 57 svojih članova: 39 svećenika, 1 redovnika nesvećenika, 9 studenata i 8 đaka.«

U trećem izlaganju publicist fra Ante Čavka je govorio na temu »Putovanje bez povratka širokobrijeških fratara: jama u selu Mratovu i njezina tajna«. Kako se nedavno saznalo da se u jami kraj sela Mratova nalaze posmrtni ostatci tri ubijena hercegovačka franjevca, fra Ante je govorio o toj zloglasnoj jami i počiniteljima samoga zločina. »Hercegovina traži Mratovo, a Mratovo traži Hercegovinu. Trijezno, najtrijeznije. Na ovoj zaravni između Promine i Velebita, na rubu prominskoga selca Mratova, baš u kršu prepunom grabovine i oštrog kamenja, nalazi se Mratovska jama, ali i mratovska tajna, duboka koliko i jama, možda i dublja. Do tog naoko malog zemljinog otvora, dubokog oko dvjestotinjak metara, od Hercegovine i Širokog Brijega vode krvavi tragovi nestalih hercegovačkih fratara. Po svjedočanstvu i po tragovima ovdje su poslije zauzimanja Širokog Brijega partizanski komunistički dželati doveli, ubili i u jamu strmoglavili trojicu hercegovačkih franjevaca, nekoliko časnih sestara i nepoznat broj drugih zatočenika. Kamion koji ih je prevezao iz Hercegovine prošao je kroz Drniš i svjedoci su vidjeli zatočenike. O tomu svjedoči fra Julijan Ramljak u knjizi “Nečastiva urota”. Posljednju noć zatočenici su proveli u Sinju, u tzv. Tripalovoj štali. Skupinu tih zatočenika ubila su trojica “skojevaca”, “omladinaca” Milke Planinc, Ante Mike Tripala, Ilije Grubića, Mandića od Đevrsaka i Sime Dubajića. Znajući za tajnu Mratovske jame, prominski su katolici kriomice skupljali komadiće krunica i papiriće s ispisanim fratarskim imenima, što su ih zatočeni fratri ostavljali kao tragove.«

Simpozij je završio zahvalom svim posjetiteljima i predavačima te pozivom da se svi koji imaju bilo kakvu informaciju o ubojstvu fratara jave u Vicepostulaturu te na taj način doprinesu njezinu uspješnom radu. Program je vodila Višnja Spajić. Posjetitelji su još neko vrijeme ostali u druženju i razgovoru.