Kao i prethodnih godina, tako je i ove godine sve započelo sv. misom koju je predslavio don Davor Klečina župnik župe u Drvaru kojoj pripada i filijala u Bosanskom Petrovcu, te upravitelj župa u Bosanskom Grahovu, Ključu i »ubijenoj« župi Krnjeuša. Sumisio je još vicepostulator fra Miljenko Stojić.

Don Davor je u svojoj propovijedi govorio o poniznosti, naglasivši kako su nam mučenici najdivniji primjer poniznosti, svjedočenja i svetosti. Sjetio se brojnih hrvatskih mučenika. »I naš je hrvatski narod imao kroz svoju bremenitu i bolnu povijest tolike znane i neznane mučenike koji bi nam trebali biti uzor i zagovornici. Nažalost, stječe se dojam da nas je ova “diktatura relativizma”, o kojoj je govorio papa Benedikt XVI., toliko uljuljala, uspavala, učinila ravnodušnima da više nismo ni svjesni duhovnog blaga koje se krije u našim “znanim” mučenicima, a isto tako učinila nezainteresiranima za istraživanjem još brojnijih “neznanih” mučenika našega naroda. S druge, pak, strane, uočavamo opasnost da naše mučenike samo promatramo kroz usko nacionalnu, ili ne daj, Bože, nacionalističku dimenziju, gdje njihovim mučeništvom “mašemo” radi nekih naših sebičnih nacionalnih interesa koji znaju često biti daleko od Krista, evanđelja i onoga za što su mučenici dali svoj život. Kako objasniti stav nekih Hrvata koji se diče bl. kardinalom Stepincem, a idu tako daleko u napadima na Svetog Oca papu da ga nazivaju “Antikristom”. A Stepinac je upravo postao mučenik zbog vjernosti papi ne dopustivši odvajanje Crkve u Hrvata od Rima. Zato je za svaku pohvalu ovaj skup, ali i sve što čini Hercegovačka franjevačka provincija, tj. Vicepostulatura postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće” , za čuvanje spomena na svoje svjedoke vjere, nadamo se uskoro – i od Crkve proglašene mučenike. Ovo je ujedno poticaj i poziv svim drugim biskupijama i redovničkim zajednicama u BiH i Hrvatskoj da se trgnu oda sna, mole i zasuču rukave, kako bi otrgnuli od zaborava svjedočanstvo tolikih mučenika u svojim vlastitim redovima i među vjernicima. Barem ih mi katolici u BiH imamo na desetine, ako ne i stotine, od turskog razdoblja do naših današnjih dana.«

Drugi dio simpozija nastavljen je u Izložbenom prostoru Franjevačkog muzeja i galerije gdje su održana tri zanimljiva predavanja. Sve okupljene na početku pozdravila je voditeljica programa Višnja Spajić.

Prvo predavanje održao je povjesničar, dr. Hrvoje Mandić na temu »Doprinos hercegovačkih franjevaca razvoju odgoja i obrazovanja – konviktu za vanjske učenike na Brigu«. U svome predavanju govorio je o važnosti uspostavljanja konvikta za vanjske đake s obzirom da je na početku XX. st. u Hercegovini bilo više od 80% nepismenog pučanstva. Fra Didak Buntić je pokrenuo inicijativu opismenjavanja pučanstva u Hercegovini. O nastanku konvikta dr. Hrvoje je rekao slijedeće: »Profesorski zbor franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu planirao je, sukladno prvotnim planovima, uz gimnaziju izgraditi konvikt za one učenike koji nemaju namjeru postati franjevci redovnici i svećenici, nego se isključivo školovati i odgajati u duhu katoličkog i franjevačkog svjetonazora. Prvi vanjski učenik upisao je gimnaziju 1903., a 1908. vanjski učenici postali su sastavni dio Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu. Vanjski učenici dolazili su iz cijele Hercegovine kako bi se školovali na Širokom Brijegu. Jedan dio vanjskih učenika stanovao je u privremenom konviktu i kod svojih kuća u Širokom Brijegu. Konvikt je utemeljen 1910., a 1929. postavljeni su temelji za izgradnju zgrade konvikta neposredno uz franjevačku livadu Bakamušu. Izgradnja je brzo napredovala tako da su se neki učenici mogli useliti 1930. u novoizgrađene prostorije konvikta. Širokobriješki franjevci su opremili namještajem konvikt i gimnaziju, uredili sanitarne prostorije te uveli kanalizaciju u objekte. Sklopljen je ugovor o vođenje kućanstva i gospodarstva u srednjoškolskom konviktu vanjskih učenika na Širokom Brijegu sa Školskim sestrama sv. Franje u Mostaru. Učenici u konviktu imali su gotovo savršene uvjete učenja uz nadzor odgojitelja, koji su ujedno bili i profesori, pa se tako nadziralo i pripremanje dnevnih zadaća. Učenici franjevačkog konvikta svoje slobodno vrijeme mogli su koristiti za zadovoljavanje zanimanja u raznim aktivnostima od športskih igara i natjecanja, do književnih sekcija za rad u Osvitu. Partizanskim osvajanjem Širokog Brijega 7. veljače 1945. ukinut je franjevački konvikt za vanjske učenike, a Franjevačka klasična gimnazija prestala je s radom.«

Profesor na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru dr. Ivo Čolak govorio je na temu »Sustavno uništavanje kulturnog identiteta na Širokom Brijegu za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća«. Između ostaloga rekao je sljedeće. »Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, posebice na završetku rata i tijekom poraća, vršeno je sustavno uništavanje kulturnoga identiteta na Širokom Brijegu. Široki se Brijeg, zbog svoga strateškog položaja, zadnjih mjeseci Drugoga svjetskog rata našao na prvoj ratnoj crti. Bitke za Široki Brijeg započele su krajem listopada i početkom studenoga 1944. Tadašnji provincijal fra Leo Petrović pokušavao je i pismenim putem moliti da se vjerski, kulturni i povijesni objekti poštede od uništavanja u tom ratnom pohodu, ali samostan, crkva, gimnazija i konvikt nisu bili pošteđeni. Upravo suprotno. Došlo je do njihova stihijskog, ali kasnije u poraću i sustavnog uništavanja. Pored stradanja naših fratara, na području Širokog Brijega bilo je gotovo stotinu ratnih stratišta koja su ekshumirana. Nakon likvidacije naših fratara partizani su ih spalili i zatrpali u ratnom skloništu u samostanskom vrtu, a potom su devastirali fratarske objekte i opljačkali imovinu. Ovaj kulturocid dijelom je završio tek u proljeće 1947. Komunističke su vlasti spalile knjižnicu, arhive, matice, a gimnazijske su bogate zbirke uništene. Devastiran je i natpis iznad samostanskih vrata iz vremena utemeljenja samostana 1846. Prije strašnog kulturocida 1947. na Širokom je Brijegu bilo više od 100.000 knjižnih jedinica pohranjenih u Gimnaziji. Sve je to spaljeno. Također su partizani uništili i samostansku knjižnicu koja je brojila 80.000 knjiških jedinica među kojima su bili najvrijedniji prvotisci kojih je u ovoj knjižnici bilo puno. Osim knjiga, matica, zbirki i arhiva, devastirani su i svi crkveni objekti. Fratri su izbrojili 296 udara granata i gelera koji su završili u zidovima Crkve.«

Don Davor Klečina za temu je imao »Procvat, propast i obnova Katoličke Crkve na području današnje jugozapadne Bosne«. U svom predavanju don Davor je nazočnima pobliže prikazao koliko su katolici u BiH progonjeni i mučeni kroz povijest, ali uvijek su se borili za opstanak bez obzira na sve nevolje koje su ih progonile. »Ako je igdje više na ovim našim područjima prisutan stoljetni kontinuitet diskontinuiteta bivstvovanja Katoličke Crkve i hrvatskog naroda, tj. kontinuitet procvata, propasti i obnova, onda je to – uz istočnu Bosnu, odn. Podrinje – područje koje obrađujem u ovom predavanju, ali i cijela zapadna Bosna, odn. Bosanska Krajina, u konačnici gotovo cijela Banjolučka biskupija. Ovaj je prostor u prošlosti doživio dva velika procvata, ali i dvije velike propasti života Katoličke Crkve i hrvatskog naroda, pa će tim redoslijedom biti i satkano ovo moje predavanje. Ponajprije će biti riječi o procvatu života u razdoblju ranog kršćanstva i Srednjeg vijeka, potom propast života invazijom Turaka i višestoljetnom otomanskom okupacijom, zatim slijedi obnova i procvat u vremenu Austro-ugarske uprave u BiH i Kraljevine Jugoslavije (1878. – 1941.), a potom i ponovna propast izbijanjem Drugoga svjetskoga rata. Vrijeme komunističke Jugoslavije donijelo je samo djelomični oporavak župi Ključ i tek mali zadah života župi Bos. Grahovo, dok je posljednji rat u BiH (1992. – 1995.) donio ponovnu propast života u ovim krajevima. Vrijeme nakon rata do danas, tj. naše vrijeme u kojem sada živimo, jest vrijeme materijalne obnove ovih župa, ali i demografskog pada kojemu svi svjedočimo zbog niskog nataliteta i iseljavanja našeg naroda u druge zemlje. Hrvati katolici bi trebali oživjeti svijest i ponos da je ovo zavičaj velikog crkvenog oca sv. Jeronima, da su ovi krajevi bili srce srednjovjekovnog Hrvatskog kraljevstva i Kninske biskupije koja se nazivala Hrvatskom biskupijom, da je ovo prostor slavne župe Pset, da je ovdje pronađen hrvatski pleter iz IX. st., da su ovuda vladala najslavnija srednjovjekovna hrvatska i bosanska plemstva od kojih posebno ističemo Koluniće iz čije loze neki postadoše kardinali i (nad)biskupi u Austro-Ugarskoj, da je ovo zemlja stoljećima natapana krvlju brojnih mučenika, od početaka kršćanstva do danas. Ako bi ovo predavanje barem malo doprinijelo da Hrvati skinu veo zaborava i ravnodušja i da ovaj prostor ne bude više za njih “terra incognita”, onda bi ono ispunilo svoju svrhu.«

Simpozij je završio zahvalom svim posjetiteljima i predavačima te pozivom da se svi koji imaju bilo kakvu informaciju o ubojstvu fratara jave u Vicepostulaturu te na taj način doprinesu njezinu uspješnom radu. Po izjavama nazočnih simpozij je urodio plodom. Došli su bliže u doticaj s radom Vicepostulature i još bolje shvatili kakva je bila naša prošlost, koliko su hercegovački franjevci i drugi redovnici i svećenici činili za kulturni i vjerski identitet BiH, te da oni a i pobijeni puk u Drugom svjetskom ratu i poraću nisu zaboravljeni. Posjetitelji su još neko vrijeme ostali u druženju i razgovoru.