Vjetar je tvrd, ali ljudsko tijelo mu prkosi. Ljudsko tijelo je tvrdo, ali ga strah može pobijediti. Strah je tvrd, ali ga vino može otjerati. Vino je tvrdo, ali ga san pobijedi. No, smrt je najtvrđa od svega. Uza sve to ljubav nas oslobađa smrti". (Zar Kristova ljubav nije pobijedila uskrsnućem i samu smrt. Grob je prazan.) Talmud
Ernest Gordon napisao je knjigu pod naslovom 'Kroz dolinu Kway'! Knjiga je istiniti opis događaja koji su se dogodili za vrijeme Drugog Svjetskog Rata u jednom japanskom logoru u dolini rijeke Kway. Većina od nas upoznala se djelomično s tim događajima preko filma: 'Most na rijeci Kway'! U tom japanskom logoru umrlo je što od bolesti, što od rano raznih mučenja 12 000 zarobljenika. Glavni zarobljenički posao bio je pravljenje pruge. Gologlavi i bosonogi morali su raditi na temperaturi koja se ponekad dizala i do 50 stupnjeva Celzijevih. Svu podlogu za prugu napravili su tako što su sav materijal prenijeli u košarama i to na svojim ramenima. Njihova jedina odjeća bile su dronjke a noćna postelja bila im je gola, tvrda zemlja. Zanimljivo je to da njihov najveći neprijatelj ne bijahu ni Japanci, ni bolest ni treški rad. Njihov najveći neprijatelj bijahu oni sami sebi. Strah od Japanaca učinio ih je paranoičnim i izbezumljenim. Zakon džungle postao je njihovim zakonom; počeli su krasti jedni od drugih; počeli su gubiti povjerenje jedni prema drugima da bi na kraju počeli jedni druge prijavljivati japancima za svaku sitnicu. Stražari su se smijali gledajući kako jednom ponosni vojnici sad jednostavno uništavaju jedni druge.
No, neočekivano dogodilo se nešto nevjerojatno. Zarobljenici su na prijedlog nekolicine organizirali čitanje, meditiranje te razgovor o Bibliji. Tokom tih sastanaka postepeno su otkrivali da je Isus prisutan u njihovoj sredini i to kroz druge zarobljenike jer svaki je čovjek stvoren na sliku Njegovu. Što više otkrili su da Isus i te kako razumije njihovu situaciju. Ni on kao čovjek nije imao gdje nasloniti svoju umornu glavu. Često je bio gladan, često vrlo umoran, ponekad do iznemoglosti! On je isto tako bio izdan i to od svojih vlastitih učenika. Iskusio je udarce biča preko svojih leđa puno jače nego oni. Sve što je Isus bio, doživio, rekao ili učinio postalo je na neki način stvarno u njihovoj sredini. Uvidjevši sve to prestali su misliti o sebi kao o žrtvama okrutne tragedije. Prestali su izdavati jedan drugoga, prestali su uništavati i zagorčavati život jedan drugomu. Kroz molitvu i meditaciju Biblije, njihova srca su se očistila od zla i zavisti. Počeli su moliti jedan za drugoga, svatko je izabrao po jednog druga te molio za njega svaki dan. Vrlo malo su molili sami za sebe i kad bi molili za sebe molili su samo za to da im Bog dadne snage da mognu prihvatiti jedni druge onakvi kakvi jesu. Polako ali sigurno logor je prolazio kroz promjenu koja ne samo da je zadivila Japance već i same zarobljenike. Jedne noći nakon molitve i meditacije, Gordon, koji je bio ranjen u nogu, vraćao se šepajući prema svom malom skloništu. Šepajući tako kroz mrak začuo je pjesmu koja je bila popraćena melodijom udaraljki po praznim konzervama. Pjesma i popratna melodija, udaraca po praznim konzervama, činile su mrklinu živom. Razlika između radosnog zvuka te noći i smrtonosne tišine prijašnjih mjeseci bijaše kao razlika između života i smrti ili kao razlika između smrti i uskrsnuća.
Priča o promjeni koja se dogodila u japanskom zatvoreničkom kampu prekrasan je opis Uskrsa; prekrasan je opis što je to uopće Uskrs. Uskrs je ono čudo koje je osposobilo zarobljenike da počnu vjerovati jedan drugomu, da počnu ljubiti jedan drugoga nakon što su bili puni neprijateljstva jedan prema drugom te nakon što su jedan drugog toliko mrzili da kad bi Japanci nekoga ubili ili kaznili drugi su se radovali i veselili. Uskrs je ono čudo koje je osposobilo zarobljenike da počnu dijeliti jedni s drugima sve što su imali nakon što su krali jedan drugom i nakon što su se radovali videći da netko od njih nema čime ni glavu pokriti tijekom neizdrživih vrućina a kamo li se u što zamotati tijekom noćnih hladnoća. Uskrs je ono čudo koje je osposobilo zarobljenike da počnu pomagati jedan drugomu, pa čak da jedan za drugoga pođu u samicu nakon što su toliko puta izdali jedan drugog i radovali se kad bi drugi završili u samici bez vode koja je u strašnoj tropskoj klimi značila život.
Uskrs svakomu od nas nudi poziv ovog jutra. Uskrs nas poziva da otvorimo svoja srca uskrslom Isusu onako kako su zatvorenici u japanskom kampu otvorili svoja srca. Uskrs nas poziva da počnemo iz nova vjerovati te imati povjerenja jedni u druge. Uskrs nas poziva da počnemo ljubiti jedni druge istinskom ljubavlju koja ne gleda kakvu ćemo korist imati jedni od drugih. Uskrs nas poziva da svoju nadu i svoje pouzdanje stavimo u Isusa i njegov život a ne u izvanjske stvari koje nas okružuju i zarobljavaju. Ako ti Isus nije ispunio srce i ako istinski ne vjeruješ u njega sve na ovom svijetu što imaš i što možeš imati neće te sigurno usrećiti. Ako ti je srce prazno a novčanik ili knjižice pune ne misli da si sretan, možeš se zavaravati, samo koliko i dokle? Srce ispunjeno vjerom u Uskrslog Isusa, srce ispunjeno ljubavlju za svoje bližnje usrećuje i daje smisao životu. Prazno srce, srce bez Boga, srce bez ljubavi uništava sve, prvo sebe a potom sve oko sebe. Ne dopusti da ti srce bude prazno i da ti budeš onaj koji će razoriti sebe, svoju obitelj i svoju zajednicu. Budi graditelj a ne razaratelj jer pozvan si da gradiš a ne da razaraš.
Uskrs je radosna vijest koja nam poručuje da je uskrsli Isus u našoj sredini sada i ovdje, u našoj Crkvi i u svakoj drugoj katoličkoj crkvi ovog nedjeljnog prijepodneva. Uskrs je radosna vijest koja nam poručuje da je Isus pobijedio zlo i grijeh i da ćemo i mi pobijediti zlo i grijeh ako otvorimo svoja srca Njemu. Uskrs je radosna vijest koja nam poručuje da će Isus biti milosrdan s nama ako mu dopustimo da uđe u naš život i ako priznamo da nismo savršeni te da se trebamo mijenjati i popravljati. Uskrs je isto tako radosna vijest koja nam poručuje da nas više ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove: ni nevolje, ni progonstva, ni zlo, ni bolest ni smrt. Krist je uvijek tu s nama i u nama ako mi to želimo i ako mu dopustimo da bude s nama. Ne tjerajmo ga iz svog života jer On želi ostati s nama.
Mi po prirodi znamo razlikovati dobro i zlo kako nalazimo u romanima i u filmovima, posebno kaubojskim: završavaju sretnim završetkom ili negativnim završetkom. Naravno da nam se uvijek više dopadaju oni koji završavaju sretno. Isusov svršetak je također svršetak sa sretnim koncem, ali ipak sa nekim malo većim razlikama. Sretan završetak je u tome da pobjeđuje dobro i heroj nad zlim i zlom. Zato su westerni uvijek sa sretnim završetkom. Jasno nam je da se danas stidimo tih i takvih pobjeda. Dobro je poistovjećeno sa pobjedom ne samoga dobra u sebi, već dobra svoje vrste, naroda, podneblja ili kulture nad drugim. To je pobjeda samo za neke, a za druge!?
U Isusovom uskrsnuću je pobjeda nad istinskim zlom, nad pravim neprijateljem, nad neprijateljem sviju nas: nad grijehom i nad smrću.
Naši ljudski "sretni završetci" su samo prividni: - Vjenčali su se i živjeli dugo i sretno. Dugo, ali ne zauvijek! Prije ili poslije evo smrti. Na koncu će ona imati zadnju riječ iako naši životni filmovi sretnoga završetka izbjegavaju o ovome i misliti, a kamoli govoriti. "Krist, uskrsnuvši od mrtvih, ne umire više; smrt njime više ne gospoduje" (Rim 6,9).

Fra Franjo Mabić (www.frafranjomabic.info)