Dovoljan je Petrov odgovor poslije uvjeravanja Isusova. Dakle, pranje nogu nije jedan slučajni i nepromišljeni Isusov čin apostolima, to je čin i primjer ljubavi, i na koncu, to je zapovijed. To je zapovijed da i mi jedni drugima činimo onako i ono što je nama učinio Isus, pa će se po tome znati da smo njegovi učenici. Isusova zapovijed je:"Kako sam činio ja, činite tako i vi"(Iv 13,1-15).
Židovska Pasha je velika svetkovina i svečanost u njihovom kalendaru, zapravo kako čujemo u prvom čitanju, prva i najveća svetkovina vezana za oslobođenje naroda iz egipatskoga ropstva (sloboda), boravak na Sinaju i sklapanje saveza sa Gospodinom. Međutim, od svega je na prvom mjestu polazak iz zemlje ropstva u obećanu zemlju, u slobodu. Pasha je ovdje "prolaz" Gospodinov ili njegova anđela u noći, ali isto tako Pasha je prijelaz Božjega naroda iz ropstva u slobodu, kao i ulaz Izraela u savez sa Gospodinom na Sinaju.
Izrael je trebao biti misijski narod koji je trebao objaviti Boga svim narodima, predstaviti ga kao Stvoritelja svega stvorenoga, pa tako isčekivati ispunjenje spasenja ljudskoga roda, ali je Izrael pao u svoju samodostatnost kada je uzeo samo sebi za pravo da je on jedini baštinik Božjih "obećanja i blagoslova". Zaboravio je Izrael da je Gospodin obećao Abrahamu da će se njime blagoslivljati svi narodi.
Današnja Posljednja večera u kojoj Isus ustanovljuje Euharistiju, Svetu Pričest i Svećenički Red je Pasha Novoga Saveza, koja zamjenjuje onu iz Staroga Zavjeta. Židovska Pasha je slika ove buduće Isusove, odnosno naše kršćanske Pashe. Isus je ono žrtveno janje, žrtvovan na križu. Od tada naša kršćanska Pasha ima također i značenje oslobođenja od svakoga ljudskoga robovanja i također spasenje od grijeha Isusovim "prijelazom" iz smrti, iz groba na život uskrsnuća. Isus nam upravo daje svoj udio da sudjelujemo upravo od krštenja i euharistije. To su pashalni sakramenti naše vjere i života jednoga kršćanina.
Na prvi mah nam evanđelje danas muti plan i logički slijed kako biblije tako i teologije. Netom smo uspostavili i otkrili vezu između dviju pashi i saveza, dolazi nam ovo čitanje o pranju nogu, koje isto tako na prvi mah se nikako ne uklapa. No, nije tako. Pranje nogu je znak ljubavi i posvete drugima jednako kao i euharistija. Ovdje znači imati jednako udjela u Isusovu služenju i ljubavi prema drugima kao Spasitelja i Otkupitelja, koji će sve okruniti sa slavnim Uskrsnućem. Mi smo pozvani sudjelovati u ovoj ljubavi i da nas drugi po ovome prepoznaju da smo njegovi. Petar nije razumio i dao da mu Isus pere noge. Pranje nogu kod Židova je imalo veliko značenje. Žive gdje ima mnogo prašine i vjetra. Što ima ljepše nego poslije napora, puta ili uvečer odbaciti sandale i oprati noge. Gostu je to činio domaćin da mu iskaže čast i poštovanje, a to je posao obično u kući bio predviđen za sluge ili jučer robove. S bilo koje strane da je Isus prihvatio njima prati noge, ili kao domaćin uvaženom prijatelju ili gostu, ili pak kao sluga, jednako je to činio iz one iste ljubavi kojom ih je ljubio do kraja. Zato Petar brzo odustaje, ne želi biti isključen iz udjela u Ljubavi, pa traži da ga svega opere. Upravo je ovdje veza euharistije i pranja nogu. To je čin ljubavi i zajedništva. Isus daje sebe i daje primjer i zapovijed da ostanu u ljubavi onoj kojom ih je on ljubio i da čine njemu na spomen. Isusova ljubav se nije ograničila, kako znamo, samo na riječi ili znakove kao što su pranje nogu i euharistija. Isus ide dalje – daje život za svoje prijatelje i za sve nas. Jači dokaz od ovoga ne može postojati, pa zato želi i njima skrenuti pozornost, jer ih je ljubio do kraja i dao svoj život za njih i sve ljude, pa kao takav ima pravo tražiti da ostanu u takvoj ljubavi. Bez takve ljubavi neće moći ustanovljavati euharistiju i činiti njemu na spomen, njegovu otkupiteljsku žrtvu.
Ovom prvom svetom misom smo i mi danas pozvani da sudjelujemo i pogledamo naše nedjeljno sudjelovanje na svetoj misi, jer je euharistija za nas kršćane, kako kaže Drugi Vatikanski sabor, vrhunac kojemu idemo i težimo i izvor iz kojega crpimo. Zato to nije samo puko sudjelovanje kao obveza, nego zajedno s time se pitati kako sudjelujem. Ne biti nedjeljom samo promatrač, već sudionik, ali najprije dođi u crkvu nedjeljom i ne nalazi olakih isprika za nedolaske. Lako je od Boga tražiti, a da ti dadne i usliši te (a ionako ti-mi je dao previše) ima li on pravo od nas tražiti ono zajedništvo današnjega dana u euharistiji i pranju nogu.
Zvao se Cipar. Indijanac koji je živio na kamenitim planinama Brazilije. Pri radu teško je povrijedio ruku. Otišao je u misijsku postaju da mu pomognu. Kirurg mu reče da mora ostati nekoliko dana u misijskoj ambulanti.
- Ne mogu, odgovorio je Indijanac. Sutra je prvi petak i ja moram s narodom svoga plemena pristupiti sv. Pričesti u našoj crkvici. Misionar nam je javio da će sutra biti kod nas.
- Ali kasnije može biti kasno - odgovori liječnik.
- Možda ćemo vam morati odrezati ruku.
- Ne smeta - odgovori Indijanac i ode.
Nakon nekoliko dana vratio se liječniku. Liječnik će ogorčeno: “Nisam li ti rekao? Eto, kasno je! Nije dosta da ti odrežem tri prsta, treba odsjeći cijelu ruku.”
Što se uznemirujete - odvrati mirno Indijanac. - Cipar će radije izgubiti i prste i ruku nego propustiti sv. Pričest u prvi petak.” (Glasnik Sv. Ante, Mabić/Jukić. V. 71).
Primjer koji nas danas zove da razmislimo o svom sudjelovanju u u zajedništvu pranja nogu i lomljenju kruha – u svetoj Euharistiji.

VELIKI PETAK
Na Isusovu muku i smrt i križ u samim evanđeljim zamjećujemo toliko različite stavove i odnose prema ovim činima. Židovski narod je reagirao, kao izravni sudionik i svjedok Isusove muke, križa i smrti veoma raznoliko. Uostalom, reagirali su kao i toliki kroz povijest veoma raznoliko. Neki su se ponašali kao sami apostoli, a među njima je toliko također različito, zatim Isusovi prijatelji, pa zatim su se neki ponašali kao vjersjke i političke vođe u Izraelu i Rimu ondašnjem, kao Pilat ili Herod, a najviše s nebrigom i apatijom kao ona masa radoznaloga naroda koji se najjednostavnije zove svijetina.
Danas je slika gotovo jednaka u pogledu nas i našega vremena kao i naših stavova: toliki gledaju ravnodušno znajući da je to bio jedan povijesni čin koji se gubi u dalekoj povijesti, kod nekih izaziva malo radoznalosti, kod drugih unosni turizam kojim treba zaraditi ili u kojem treba potrošiti. Međutim, ne treba zanemariti veliku "grupu" vjernika kojima je Kalvarije put prema Uskrsu, kako kaže naš Sdilvije Strahimir Kranjčević: "I osjećam što ti zbori / Od očiju suza vruća / Da ne može nikad biti / Bez Golgote Uskrsnuća."
Zato se postavlja nama danas pitanje na ovaj dan – kojim pogledom i koim pristupom sam ja ušao u Veliki Petak. Kako danas gledam Muku, Križ i Smrt moga Gospodina Isusa Krista. Koja je poruka Velikoga Petka meni danas ovdje imenom i prezimenom, na ovoj adresi, dana u ovaj sat, dan i godinu. Precizno pitanje traži jednak odgovor pred mojom savješću, pred obitelji, Crkvom, pred Bogom.
"Nekog starog umirovljenog službenika u Bosni dohvatila kap. Nekoliko dana lebdio je između života i smrti. Ali se malo pomalo pridigao. O potpunom zdravlju, naravno, nema ni govora. Ipak se starčić slobodno kretao po kući iz koje već godinama ne izlazi, osim kad mora susjednom brijaču.
Jednog dana posjetio ga njegov župnik. Starčić ga dočekao raskriljenih ruku, veseo, nasmijan kao da mu je došao car u kuću.
Župnika začudilo njegovo veselo raspoloženje, a tako teško hoda. Zato ga upita:
Uzmete li štap ako vam kadkad treba izići iz kuće?
- Ne treba mi. Mogu bez njega. Ali bez jednog štapa ne mogu.
Starac ode do kreveta, skide nešto sa zida i donese k stolu. Pokaže mu: stari drveni križ.
- Evo mi štapa. Kad posrnem, na njega se oduprem. Nema tvrđeg štapa na zemlji.
Držeći tako križ u ruci i gledajući u njega nastavi starac kao sam od sebe:
- Često moram ovako slab satima ležati u krevetu. Onda se počnem s Njim razgovarati.
- Pa, o čemu razgovarate? - upita ga znatiželjno župnik.
- Vi znate onu krasnu pjesmu Velikog Petka: “Puče moj, što učinih tebi?” I ja slušam kako mene Isus kori: “Karlo, Karlo, što učinih tebi? Ja tebi otvorih vrata raja, a ti? …”
I starčić, kao da mu je u ruci koplje, zamahnu prema Isusovim prsima: “A Karlo otvori svojim strašnim grijesima tvoje Presveto Srce!”
Na starčevu se licu odražavala iskrena žalost nad vlastitim grijesima, a u isto vrijeme nije mogao sakriti veliku radost što je to Srce ipak otvoreno za sve raskajane grešnike"(Suić,Mabić/Jukić,Prispodobe V.125).
VELIKA SUBOTA (BDIJENJE)
Isus je uskrsnuo da ne umre nikada više i njegov život Uskrsloga je posve novi život kako pokazuje učenicima i svima koji su ga vidjeli poslije uskrsnuća. Ovim činom Gospodin je preokrenuo povijest ostavivši jedini u povijesti prazan grob iz kojega će poteći rijeka vjere i milosti za svakoga tko se bude zvao i priznao njegovim. Zato je Uskrsli naše središte, središte naše vjere, izvor i početak naše vjere, ali i cilj naše vjere da na koncu bude u zajednici sa Uskrslim.
Ostavio nam je pu u svojoj Crkvi da ga slavimo u zajednici nedjeljom koja je uskrsnuće njegovo i da se hranimo njegovim Tijelom i budemo dio njega i tako njegovi svjedoci ovdje na zemlji, dok on ne dođe. Zato nam je zadaća da težimo i čeznemo za stvarima što su gore gdje se nalazi i Krist, uklanjajući stari kvasac grijeha, potkupljivosti i svakoga zla. Sve u svemu Krist mora biti središte naše vjere. Uskrsli mora biti i izvor i put i cilj kako naše vjere tako i našega života. Ne veli uzaludno Sveti Pavao da ako Krist nije uskrsnuo uzaludna je naša vjera. Uzaludno je Krist uskrsnuo ako ne bude On naše Uskrsnuće, stoga usmjerimo i usmjeravajmo naš život prema njemu svaki dan putem koji nam je dao u svojoj Crkvi. Pokušajmo ovo približiti naoko jednim dosadnim primjerom, ali ima i svoju lijepu poruku.
Krist mora biti u žarištu Crkve da bi mogao upaliti plamen ljubavi. Krist mora biti i središtu našega srca da bi mogao upaliti našu vjeru i da naša vjera postane središte našega života.
Rabin Joakim je izašao iz svoje kući i sjeo na obalu mora. Okupili su se ubrzo mladići oko njega i jedan najhrabriji je otvorio seriju pitanja:
”Učitelju, mi slušamo veoma često Riječ Božju pažljivo i uza sve teško je možemo razumjeti.”
”Još nam je teže kada je želimo živjeti u svagdanjem životu”, nadometnuo je drugi.
Veoma rado je dočekao iskusni učitelj vjere i zakona:
”Ako uistinu želite znati odgovor, sjednite ovdje uz mene i slušajte me pažljivo… Nekada je u jednoj prašumi živjelo šest patuljaka. Svaki dan točno u podne su se svi okupljali na jednu malu golet da bi upalili vatru i tako pripremili sebi objed. Svaki je sa sobom nosio jednu prekrasnu lupu-leću što im je u svoje vrijeme poklonila svakomu vila-čarobnica odmah čim su se rodili. Svaki dan su svi pokušavali upaliti vatru loveći najjače sunčeve zrake u podne u svoju leću. No svaki put, unatoč svim uloženim snagama, petorica nikako nisu uspijevala, dok je to samo šestom polazilo za rukom.
Znate, kod svih je bilo svaki dan jedno te isto sunce, a i njihove leće-lupe su gotovo savršeno jednake…!
Prvi patuljak nije držao u željenom pravcu prema suncu i tako je lovio veoma malo sunčanih zraka.
Drugi patuljak je držao leću u željenom pravcu i pokupio bi dosta sunčanih zraka, ali nije držao leću čistom pa zrake nisu mogle prodirati dovoljno jako da bi upalile pripremljenu vatru.
Treći patuljak je pokupio dovoljno sunčanih zraka i njegova leća je bila sasvim čista… ali nije uspijevao pokupljene zrake držati na jednom mjesti, bio je previše nemiran, tako da se toplina beskorisno rasipala… vatra se nije mogla ninakoji način upaliti.
Četvrti patuljak je dobro lovio zrake i svojom čistom lećom ih je držao na jednome mjestu, ali nikada nije bio dovoljno dugo strpljiv … pa i tako se vatra nije mogla upaliti. Sav njegov trud je odlazio uzalud.
Peti je patuljak bio miran i ustrajan sa čistom lećom i lovio je dovoljno sunčanih zraka na jedno mjesto i dovoljano držao dugo i čekao… i nastavio svaki dan čekati… i opet se nije ništa dogodilo uza sve to što je uradio sve dobro što ona četvorica predhodnih nisu. Nije ni on pripremio teren za vatru. Zelenu travu i mokro lišće se ne može upaliti sa jednom lećom makar je poklonila i vila-vračarica.
Stvari su se sasvim drugačije odigravale sa malim šestim patuljkom…
On je kupio sunčane zrake svojom sjajno čistom lećom, ostajao nepomičan i ustrajan, strpljiv; a prije nego je sve to započeo pripremuio bi hrpicu suhoga lišća i trave pokrivenu suhim grančicama na koje će kasnije nadodati drva… u pravom trenutku plamen bi se upalio. Tako bi on iz dana u dan poboljšavao svoju vatru i svoju brzinu… i bio koristan, ne samo sebi, već i drugima.”
Bogatstvo vjere ne može ostati samo i neiskorišteno(Dabar, Mabić/Jukić,Pr.V.124).
Fra Franjo Mabić (www.frafranjomabic.info)