A u cijeloj toj priči bila je samo jedna loša karika: SUBNOR Dubrovnik pokazao je teško shvatljivu nebrigu i sramotnu nezainteresiranost, doslovno se osramotio.

U ožujku 2012. godine Slavko Galić - Plenković u ime MZ Ljubotići podnio je zahtjev Povjerenstvu za grobišta II. svjetskog rata i poraća Široki Brijeg za ekshumaciju tijela dvojice partizana koji su pokopani u njihovom groblju Sunčenjak, a prema službenoj evidenciji Povjerenstva radi se o grobištu br. 5. Između ostalog u zahtjevu Galić je tada naveo sljedeće: „Pri padu Širokog Brijega, početkom veljače 1945. godine, partizani su na Ljubotiće nasrtali sa zapada iz pravca Kočerina i sa sjevera iz pravca Crnih Lokava. Iznad kuća gore u Podstrani vodile su se žestoke borbe, nakon kojih su se Nijemci povukli prema Širokom Brijegu. U tim borbama u neposrednoj blizini ljubotićkog groblja poginula su dvojica partizana, koje se moralo negdje i pokopati. Partizani su zapovjedili da se pokopaju u groblju Sunčenjak… Pokopani su uz njihov počasni plotun. Prema izjavama naših ljudi, tada nazočnih svjedoka, radilo se o dvojici partizana: Luka Bujak – negdje s područja Dubrovnika, najvjerojatnije iz Konavala, koji je bio krupne građe i u dobi od oko 30 godina, te koji je imao puno braće i navodno bio najstariji među njima i Ivo Duper – odnekuda iz Slavonije, koji je bio omanji, odnosno nešto sitnije građe u odnosu na ovoga prvog.“ Iako svi podaci iz sjećanja svjedoka iz sela Ljubotića, koje je objedinio i predočio Slavko Galić, nisu bili sasvim točni, ipak su se pokazali neprocjenjivim jer su na kraju na temelju njih pronađene obitelji dvojice poginulih dubrovačkih partizana, kojima su i predana njihova tijela. Galić je tada također kazao da dopušta mogućnost da u podacima vezanim za poginule partizane može biti nekih pogrešaka, jer su podaci putovali kroz vrijeme i preko ljudi, ali da u bitnome ne može biti pogreške. Živi svjedoci njihova su imena zapisali iz dokumenata koji su bili uz njih i na takav su način i sačuvana do današnjeg vremena, tako da oko toga ne može biti gotovo nikakve sumnje ili dvojbe. Nije zgoreg naglasiti kako je ili kojom logikom moglo doći do zamjene imena rodnog mjesta jednog od poginulih. Naime, Slavonija koja je navedena kao mjesto podrijetla jednog od poginulih i Slano dosta su slična imena, a malo je tko od naših starih ljudi u ta doba uopće čuo za Slano, tako da je Slano vjerojatno iz neznanja postalo Slavonija. Slavko Galić u svom je Zahtjevu kao razlog nužnosti obavljanja ekshumacije naveo kako se na groblju Sunčenjak pojavljuje značajan manjak prostora u odnosu na trajno rastuću potražnju, kao uostalom i u većini naših groblja, te kako bi upravo iz tog razloga trebalo obaviti navedenu ekshumaciju, kad se već s tim krenulo u Širokom Brijegu.
Povjerenstvo je sukladno svom Pravilniku o postupanju (policijsko osiguranje, nazočnost članova Povjerenstva, arheologa i forenzičara itd.) pripremilo ekshumaciju na Sunčenjaku te je 11. travnja 2012. godine istu i obavilo, pri čemu je pronašlo dva tijela, potpuno u skladu s opisom iz Zahtjevu MZ Ljubotići. Pronađeni tjelesni ostaci potom su kao i svi ostali preneseni u širokobriješku mrtvačnicu, očišćeni i obrađeni, a potom pokopani u zasebnim sandučićima u zajedničku općinsku grobnicu na groblju Mekovac. I to je trebao biti kraj priče do završetka izgradnje konačnog odredišta za sve žrtve – 'Groblja mira' na Bilima, ali nije bilo tako. Zapravo, priča je tek tu započela. Provjerom na službenom 'Popisu poginulih boraca 2. dalmatinske proleterske udarne brigade u okolici Širokog Brijega' Povjerenstvo je utvrdilo činjenice, odnosno potvrdilo da se radi o dvojici partizanskih boraca, obojica s područja grada Dubrovnika:
1. pod rednim brojem 723. Luko (Miha) Bujak (rođ. 1911.), Majkovi, (današnja) općina Dubrovačko Primorje, Hrvat, zemljoradnik, u NOV od 21. prosinca 1944. (2. dalm. brigada), poginuo 23. siječnja 1945. u selu Ljubotići, Široki Brijeg (prema internoj evidenciji Povjerenstva Bujakovi posmrtni ostaci nalaze se u sandučiću br. 37);
2. pod rednim brojem 1332. Ivo (Ivana) Duper (rođ. 1925.), Krstac – Mlini, (današnja) općina Župa Dubrovačka, Hrvat, zemljoradnik, u NOV od 7. rujna 1944. (2. dalm. brigada), poginuo 23. siječnja 1945. u selu Ljubotići, Široki Brijeg (prema internoj evidenciji Povjerenstva Duperovi posmrtni ostaci nalaze se u sandučiću br. 36.).

Nizom sretnih okolnosti 2013. godine, odnosno boravkom na radu u Metkoviću jednog rođaka od Slavka Galića – Plenkovića, preko nekog Dubrovčanina ostvaren je prvi kontakt s obiteljima poginulog Ive Dupera, nakon čega je uslijedio beskonačni niz kontakata, razgovora i dogovora koji su trajali dvije-tri godine, da bi konačno u ožujku 2016. godine svi detalji bili posloženi, te da bi 4. travnja 2016. godine mogao biti utvrđen kao datum primopredaje posmrtnih ostataka njihovim obiteljima. Danas je u Širokom Brijegu ta primopredaja i obavljena, a na primopredaju došla je bliža (Duper) odnosno dalja (Bujak) rodbina obojice poginulih partizanskih vojnika. Valja kazati da je obitelj pokojnog Ive Dupera neumorno činila sve da Ivini posmrtni ostaci stignu kući, a posebno su se oko toga založile njegove dvije nećakinje Mirjana Popović i Luce Čučić, ispunjavajući na taj način veliku i za života neostvarenu želju svoje pokojne majke Kate Knego, sestre pokojnog Ive Dupera.

Pri preuzimanju posmrtnih ostataka svog ujaka, Mirjana Popović i Luce Čučić dale su zajedničku izjavu: „Naš dundo (ujak) Ivan – Ivo Duper poginuo je u Širokom Brijegu u siječnju 1945. godine, s nepunih 20 godina. Bio je to veliki gubitak za obitelj u kojoj je bio najstarije dijete, hranitelj i oslonac majci udovici koja do kraja svog života nije mogla prihvatiti da ga je tako mladog izgubila, a najviše ju je mučila činjenica da mu ni grob ne može obići jer ne zna gdje je pokopan. Priče i tugu naše babe, njegove majke, skoro smo i zaboravili, pa su nas poziv sa Širokog Brijega i vijest o pronalasku i ekshumaciji njegovih posmrtnih ostataka više nego ugodno iznenadili. Izuzetno smo zahvalni svim dobrim ljudima koji su bili uporni u traženju nas, potomaka pokojnog dunda Iva, njima nepoznatog čovjeka, kao i svima koji su omogućili, kako ekshumaciju, tako i prenošenje njegovih posmrtnih ostataka u našu obiteljsku grobnicu na groblje svetog Ilara u Mlinima. Sada će konačno počivati u miru Božjem uz svoje najmilije, odnosno uz one koji su ga najviše voljeli!
Stoga ovom prigodom želimo najiskrenije zahvaliti našoj općini Župa Dubrovačka na pomoći koju su nam pružili u pripremi i prenošenju posmrtnih ostataka našega pokojnog dunda Iva. Ali posebnu i iskrenu zahvalnost dugujemo i izražavamo svim članovima Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta 2. svjetskog rata i poraća iz Širokog Brijega na čelu s predsjednikom Perom Kožulom. Želimo im svako dobro i uspjeh u velikom i humanom poslu kojeg su se prihvatili i kojeg izuzetno predano obavljaju!“

Iako Luko Bujak nema nikoga živog od bliže rodbine, a oko prijenosa njegovih posmrtnih ostataka posebno se založio njegov daljnji rođak Ivo Lopina, ali i sumještanin i vijećnik u Općinskom vijeću Dubrovačko Primorje Ivo Lobrović. Pored njih oko prijenosa Bujakovih posmrtnih ostataka ograničeni interes pokazao je i Ivo Bujak, navodno nećak poginulog, za kojeg je poznato samo da živi negdje u Gradu.

Pri preuzimanju posmrtnih ostataka svoga daljeg rođaka Ivo Lopina je kazao: „Ja nisam bliska rodbina, ali sam htio pomoći da posmrtni ostaci pokojnog Luke Bujaka. Od bliže rodbine u Gradu živi samo jedan Bujakov rođak, nećak Ivo Bujak. Ivo je pokušao stupiti u kontakt sa SUBNOR-om Dubrovnik, ali je i on naišao na hladan prijam i nezainteresiranost, kako je sam rekao. No bez obzira na sve, na kraju će posmrtni ostaci Luke Bujaka ipak stići kući u Majkovo, gdje će konačno naći vječni smiraj. Zahvaljujem Vama dobri ljudi iz širokobriješkog Povjerenstva za sve što ste činili i što činite.“
Jedini koji ama baš ništa konkretno nije uradio oko prijenosa posmrtnih ostataka svoga člana, naglašavam svoga člana, osim prosipanja zavidne količine isprazne demagogije, jest SUBNOR Dubrovnik ili kako oni sebe pretenciozno nazivaju Udruga antifašista Dubrovnik, u par kontakata zastupana po 'bezimenoj' ženskoj osobi i tajniku, izvjesnom Marinku Vlašiću. Prema ponašanju u ovome konkretnom slučaju više bi im odgovarao naziv Udruga demagoga Dubrovnik. Osim beskonačnih objašnjenja tko su oni, kako rade, što mogu, a što ne mogu, konkretno ama baš ništa nisu poduzeli da bi ova priča dobila 'happyend'. Ponudili su doduše svoju kosturnicu za pokop posmrtnih ostataka ovih dvojice svojih članova, iako bi mogli, trebali ili čak morali znati da danas ni onaj tko nema svoju vlastitu grobnicu, neće dopustiti da ga ukopaju u tamo nekakvu SUBNOR-ovu partizansku grobnicu. Uostalom, prema svjedočenjima širokobrijeških živih svjedoka, njih par stotina za ukupno 158 registriranih grobišta u Širokom Brijegu, njihovi su drugovi partizani kupili i nosili sa sobom samo 'viđenije' poginule drugove, a sirotinju koju su pod prijetnjom oružja pokupili pri 'oslobađanju' pojedinih naših mjesta, a koja im je služila uglavnom kao topovsko meso, nisu posebno doživljavali, tretirali niti za njom žalili.
Ne praveći nikakvu razliku među žrtvama po bilo kojoj osnovi, Povjerenstvo Široki Brijeg navedenu je ekshumaciju pripremilo, obavilo i dokumentiralo, kao i svaku drugu koju je dosad obavilo ili koju će u budućnosti obaviti. Razlog tome je prije svega bila namjera izlaska u susret ljudima iz MZ Ljubotići, a pored toga i zbrinjavanje i humano postupanje prema ljudskim ostacima. Ali Povjerenstvo nije na tome stalo, nego se dalo na posao ne šparajući truda, tako da je posredno pronašlo i obitelji ekshumiranih žrtava, organiziralo i dogovorilo sve detalje i evo obavilo primopredaju tijela dvojice partizanskih vojnika poginulih na Širokom Brijegu. U isto vrijeme organizacija kojoj bi to trebao biti temeljni zadatak i koja u to ime i za taj račun vjerojatno 'sisa' zavidna sredstva iz proračuna grada Dubrovnika, osim isprazne demagogije, nije bila u stanju ništa konkretno poduzeti ili napraviti. Sve ovo o čemu pišemo, o ignorantskom odnosu SUBNOR-a Dubrovnik, potvrdile su nam i poprilično razočarane obitelji prilikom preuzimanja posmrtnih ostataka svojih poginulih članova.

Nakon uspješno obavljene još jedne zadaće, predsjednik Povjerenstva za grobišta II. svjetskog rata i poraća Široki Brijeg Pero Kožul kazao je: „Zadovoljan sam, kako ne bih bio zadovoljan. Još dvije ratne žrtve, bez obzira što su pripadale vojci koja je počinila jezive zločine na Širokom Brijegu, odlaze kući gdje će, nadam se, njihove duše naći vječni smiraj. Bio bih nepošten kad ne bih naglasio indicije prema kojima se u slučaju ovih dvojice dubrovačkih partizana radilo o prisilno mobiliziranim zemljoradnicima, o priprostim ljudima, koji vjerojatno nikome nisu počinili nikakvo zlo. Zapravo, tako tvrde njihove obitelji i ja želim vjerovati da je to istina. I ovaj slučaj dvojice dubrovačkih partizana po tko zna koji put pokazuje i potvrđuje da širokobriješko Povjerenstvo za grobišta II. svjetskog rata ne pravi nikakve razlike među žrtvama, ma koje ili ma čije one bile. Ali danas mi je posebno drago da smo pomogli ispunjenju želje pokojne gospođe Kate Knego, čija je neostvarena želja bila da bratove kosti prenese u obiteljsku grobnicu. Evo, njezine kćeri Mirjana i Luce zajedno s nama to su učinile, tako da sada i pokojna Kate može počivati u miru. Lijep je osjećaj kad oko sebe vidiš zadovoljne ljude zbog onoga u čemu jednim dijelom i sam sudjeluješ. I zbog takvih stvari Povjerenstvo Široki Brijeg ide dalje… U cijeloj ovoj priči postoje oni kojima trebamo izraziti zahvalnost, ali nažalost i oni drugi… Posebno želim zahvaliti na susretljivosti načelniku općine Župa Dubrovačka Silviju Nardelliju i njegovu zamjeniku Mirku Maslaću, te načelniku općine Dubrovačko Primorje Nikoli Knežiću. Nažalost ne mogu, a da se ne dotaknem i onih drugih – SUBNOR-a Dubrovnik ili kako oni sebi samozaljubljeno tepaju Udruga antifašista Dubrovnik. Kakva su vremena došla, na sve strane lebde antifašisti: otvoriš paštetu, i iz nje iskaču antifašisti! Sudeći po ponašanju u ovome konkretnom slučaju, prije će biti da je to Udruga jada i čemera Dubrovnik. Danas je izgleda najvažnije javno se deklarirati antifašistom, a što si učinio i kakva djela stoje iza tebe, to je najmanje bitno.“

Široki Brijeg, 3. Travnja 2016.

Velimir Mabić, član Povjerenstva za obilježavanje grobišta II. svjetskog rata i poraća